Vijesti / Nadnaravno

Distopija može biti slika društva u kojem vladaju bijedni uvjeti života obilježeni državnom represijom, konstantnim ratnim stanjem, nasiljem, zagađenjem, zarazom i naposljetku nezadovoljstvom i patnjom većine ljudi koji u njemu obitavaju.

Distopija (grčki: δυσ-, “teško ili loše” i τόπος, “mjesto, krajolik”) je slika društva koje se iz nekog razloga smatra nepoželjnim. Česti su prikazi ozbiljnih restrikcija, društvene stratifikacije, represivnih režima u kojima je svaki segment svakodnevnog života pod strogom kontrolom. Ovakve totalitarne distopije vrlo su česte, ali ne i jedine, budući da se distopija može odnositi i na prikazivanje nekih drugih oblika vlasti koje djeluju pod krinkom utopije iako imaju fatalne mane koje žele sakriti pod svaku cijenu.

Najčešće se termin distopija odnosi na fikcionalna društva smještena u blisku budućnost, ali to nije pravilo. Distopija se uvijek bavi sadašnjošću pa makar bila smještena u blisku ili daleku budućnost. Prikazuje suvremene probleme koji su smješteni u neki budući ili alternativni univerzum gdje dobivaju na intenzitetu. Svrha distopijske fikcije je da upozori na opasnost dok još ima vremena za popravak, ali služi i kao satira suvremenog društva. Distopija je novi i poprilično neistraženi žanr.

Novi žanr u ovome slučaju ne znači da su se njegovi predstavnici na sceni pojavili tek nedavno, nego samo nisu bili svrstani pod zajednički nazivnik. Književna djela koja danas poznajemo kao distopijska zapravo postoje poprilično dugo.

Prvim se distopijskim djelom danas smatra Jules Verneov roman The Begum’s Fortune iz 1879. godine, a najpoznatije literarne distopije danas su Mi (1921.) Jevegenija Zamjatina, Vrli novi svijet (1931.) Aldousa Huxleya i 1984 (1949.) Georgea Orwella. Mi se uz Željeznu petu (1907.) Jacka Londona smatra romanom koji je pokrenuo trend futurističke satirične distopije te kasnije služio kao uzor i izvor inspiracije Huxleyu, Orwellu, Vonnegutu i ostalima.

U rađanju distopijskog žanra očito je najbitniju ulogu odigrala publika sa svojom sposobnošću da prepozna zajedničke karakteristike koje su se pojavile, jer su najpopularnija distopijska djela crpila inspiraciju iz istih izvora, a kasnije su i sama postala utjecajna i uzrokovala nastanak mnogih drugih distopija. Zanimljivo je kako se sličnosti u karakteristikama nastavljaju i desetljećima poslije pa u Matrixu (1999.) ili V for Vendetta (2006.) pronalazimo očite utjecaje iz Mi ili 1984. O distopiji možemo govoriti kao o žanru kojeg je stvorila publika zbog toga što je primijetila sličnosti između pojedinih djela, a žanr je nastao spontano radi lakše orijentacije.

FOTOGRAFIJA: RENTON.SI

Distopijska fikcija u samim svojim začecima bila je samo podžanr znanstvene fantastike, a i danas je većina distopijskih djela istovremeno i ZF. ZF zbog svoje orijentacije na tehnološki napredak omogućuje razvitak alternativnih svjetova koji su plodno tlo za razvitak distopije. Prikaz tehnološkog razvitka ipak ne treba uvijek biti prisutan da bi se u fikcionalnom svijetu distopija uspješno formirala, međutim zbog rastućeg broja ostvarenja distopijske tematike u drugim žanrovima ili, što je još bitnije, potencijala kojeg distopijska fikcija ima, ona je postala prevelika za podžanr pa se sada nalazi uz bok znanstvenoj fantastici unutar zajedničkog nadžanra spekulativne fikcije.

Spekulativna fikcija je žanr koji nagađa o svjetovima koji se po mnogim važnim komponentama razlikuju od stvarnoga svijeta, a objedinjava žanrove kao što su ZF, fantasy, horor, natprirodno, superherojska fikcija, alternativna povijest, apokaliptička i postapokaliptička fikcija, te konačno utopijska i distopijska fikcija (Atwood, 2010.).

Granice utopije i distopije kao žanra nisu stroge nego propusne; ove forme apsorbiraju karakteristike drugih žanrova, poput komedije i tragedije. Distopija je kao žanr idealno mjesto za generičke mješavine. Konzervativne forme se transformiraju stapanjem sa distopijom. To je spoj koji prisiljava na preispitivanje pa tradicionalno konzervativne forme mogu postupno mijenjati distopijski žanr čiji pesimizam iz rezigniranog postaje militantan.

Distopija je prvenstveno žanr ambijenta (eng. setting), što znači da ga najviše određuju mjesto i vrijeme radnje te sve u čemu se priča odvija. Ostale odrednice žanrova poput raspoloženja ili formata ovdje padaju u drugi plan, budući da distopija npr. može biti ozbiljna, ali zbog svoje satirične naravi može također biti i komična, ali je bez tipičnog distopijskog ambijenta teško zamisliva.