Forum / Pregledaj post / Broj posta 814

Objavljeno: utorak, 29.9.2015 / 17:51

Tema: Anđeli

Kažu da svatko od nas ima svoje Anđele, ali da Anđele moramo zatražiti da nam pomognu,ne mogu sami ,osim ako smo u opasnosti, a nije nam vrijeme da odemo dalje ...Jeste li kad osjetili blizinu svog Anđela,komunicirali s njim?Ako ste se našli u nekoj opasnoj situaciji iz koje vas je samo "čudo" moglo spasiti nekako ste naslutili da je upravo tada vaš Anđeo odradio svoje i zaštitio vas?
Naišla sam na pre krasan tekst Zdenke Andrijić,koja komunicira sa Anđelima,pa ću podijeliti :
ANĐELI
Poslije riječi “ljubav”, “anđeli” su, od svih koje poznajem, najljubavnija riječ. A označavaju obične – poštare. Glasonoše. One koji prenose poruke s jedne strane postojanja na drugu. Ali i – unutar iste.
Ponekad ih zamišljam kako, krilati i lagani, s teškom torbom obješenom preko ramena, silaze s neba. A u torbi svašta: knjiga, slikovnica, nosača zvuka, kazeta i ceduljica, pisama i čestitaka, dopisnica i glasova, rasutih, onako refuzo, poput riže npr.
Tamo negdje na tri, četiri metra visine ponad tla, otvore svoje velike, kićene i kičaste torbe i istresu po nama njihove sadržaje!
I preplave nas tako riječi i zvuci, slike i poruke, glasovi i čežnje, onih koji su tamo gore ostali jer njihov red za utjelovljenje ovdje, na Zemlji, još nije stigao.
“Možeš! Imaš na raspolaganju vojsku anđela”, rekao mi je jednom Veliki Treći, onaj kojeg mogu zvati i “Veliki Bijeli”, ogroman anđeo, jedini koji se pojavljuje obučen u bijelu halju. To o vojsci anđela izrečeno je u prilog spoznaji kako mogu sve što hoću i sve što trebam učiniti. Ovdje, na Zemlji.
Anđeli su svjetlost moga djetinjstva. O tome bi se moglo pričati satima, ali tada bih najprije morala pročeprkati po mraku, a to mi se više ne da, o mraku više nikada neću. Svjetlost je ono što me vodi životom.
“Budi dobra”, kaže moj anđeo čuvar. Onaj, koji mi se prvi pokazao. “Budi dobra, jer svaki put kad si dobra, dobiješ malo svjetlosti u auru. A što više svjetlosti imaš, to te mi anđeli brže primijetimo iz dubina svemira. I dođemo ti u pomoć!”
Crkva je bila mračna, nesreća se vukla njezinim podovima. Kao da su grijesi svijeta stigli u nju na odmor. Bila sam mala i bilo mi je dosadno. Monotoni pjev mise, gomila tužnih, starih, umornih ljudi koji su netom istresli očaj i nesreću na pod hladnog zdanja, tjerali su me u puzanje uokolo oltara. Zašto? Jer mi se činilo kako nisam dio te teške mase.
A uokolo oltara pojavljivalo se svjetlucanje. Male svjetlosne kuglice mamile bi me svojim neočekivanim kretanjem, sad lijevo, sad gore, sad bi mi dotakle ruku, a onda sjele u kosu. Ponekad bi me poslušale: - Pomakni se udesno, molila bih. I jedna od njih iskoračila bi udesno. Kuglice su bile radost, život, sloboda. Pojavljivale su se kad su one to htjele, ili ih je Netko drugi slao mome vidokrugu, ali nikad nisam bila sigurna hoću li ih zateći, hoće li nedjeljna misa biti radost ili praznina.
Danas znam da su svjetlosne kuglice moga djetinjstva, uostalom, kao sva buduća svjetlost moga života – anđeli. Prekrasna, lagana, bića dobrote, ljubavi, radosti.
Anđeli nikad nisu imali tijelo poput ovog u kojem ja stanujem. Niti će se ikad utjeloviti na Zemlji. To nije njihov posao – utjelovljenje. Jer, Zemlja je mjesto raspinjanja, križ je moguće steći samo unutar materijalnog. A anđeli ne nose križeve. Oni su krilata nebeska lakoća postojanja. Zato im, zbog tog nedostatka tijela, vrijeme i prostor nisu nikakva prepreka. – Tu sam! I tamo sam! – klikće moj anđeo čuvar. – Gdje tamo?, pitam. – Tamo gdje ćeš jednom doći, odgovara smijući se smijehom kojim se hranim kao s jabukom. A njegovo tijelo od svjetlosti drhti radošću.
Kad je Emanuel Swedenborg razgovarao s anđelima, kako je napisao, “licem u lice”, nije to bilo u onom dijelu svemira kojeg nazivamo Rajem, već u međuprostoru između vidljivog, fizičkog svijeta i onog nevidljivog, spiritualnog. U prostoru kojim koračaju tek preminule duše, još zbunjene vlastitim prijelazom. I tako je Swedenborg, već poznat i priznat znanstvenik i akademik, počeo bilježiti svoje razgovore s bićima koja su “...imala usta, jezik, uši i bila okružena atmosferom unutar koje je njihov govor bio altikuliran...jednako kao što ljudi dišu i izgovaraju riječi svojim vlastitim dahom.” Ali, nastavlja Swedenborg, “...anđeoski je govor pun mudrosti koju oni mogu izraziti jednom jedinom riječju, za razliku od smrtnika koji takvu mudrost ne bi mogli izraziti ni s tisuću riječi...”
Moji razgovori s anđelima nisu tako mudri kao Swedenborgovi. To je, vjerujem, zbog moje nemudrosti, a ne anđeoske. Ali su, ništa manje radosni niti manje ljubavni, od njegovih. I kroz tu radost i ljubav, učim i rastem. Kako biti dobra, sretna, snažna. Jer, samo snažni ljudi mogu sebi na ovom planetu priuštiti luksuz dobrote. Samo sretni ljudi smiju biti dobri. Ničija ih nesreća neće zaraziti.
Uh, svašta anđeli unose u moj život. Osim radosti i ljubavi, igre i dobrote, pune su im košare povjerenja u sutra. Ima li ičeg važnijeg od pristajanja na život?
Djecu treba podučiti postojanju anđela. Dijete koje ide u vrtić svakog će jutra u svoju torbu, zajedno s užinom, staviti i anđela. Vrlo brzo djeca shvaćaju kako se ne radi tek o igri “vidim te, ne vidim te”, anđeo zaista sjedi u torbi jer svakodnevica postaje veselijom, osjećaj zaštićenosti povećava snagu i dobrotu djeteta. Već za nekoliko dana, anđeo u torbi dobit će svoje ime, možda ga on sam šapne dječaku ili djevojčici koji ga s torbom stavlja na leđa. Nije važno tko kome otkriva ime. Važno je da je ime most, onaj od svjetlosti, preko kojeg trče anđeo i dijete u svakodnevni zagrljaj.
Čovjek je stvorio Raj i Pakao. Bog je stvorio svemir. I bogatstvo raznolikosti u kojekakvim oblicima života. Bog je stvorio i anđele. Da bdiju nad Njegovim djelom.
I dok se on odmara na nekom od tronova – planeta, anđeli jurcaju svemirom. Uvijek ima posla kojeg treba obaviti. Uvijek ima tužne i napuštene djece u djeci i u odraslima. A nitko nije bolji tješitelj od onog koji je stvoren voljeti i samo voljeti: od anđela. Priznajte, eto posla koji je sam sebi plaća!